Bond je navršio 50 godina, a ljudi i dalje postavljaju čudna pitanja o tome da li on još uvek poseduje ono što je potrebno. Poseduje. Uz pomoć sve uvaženijeg reditelja Sama Mendesa, 007 je svakom pokazao da (još uvek) niko to ne radi bolje od njega.
Savršena oluja u groznici godišnjice,
ono pojavljivanje na otvaranju Olimpijade i znalačko kombinovanje Bondovih retro i modernih elemenata, rezultirali su da
Skyfall u Britaniji postane najveći bioskopski hit ikad.
Ubica Joseph-Gordon Levitt mora da pronađe i ubije sebe iz budućnosti (Bruce Willis). Kao da to nije dovoljno natripovano, akcioni triler Riana Johnsona nas dalje zbunjuje potpunom izmenom pravca u drugoj polovini.
“Ovogodišnji Matrix”, uzvikivali su kritičari – i svakako je prošlo neko vreme otkako je Holivud iznedrio naučno-fantastični film koji je tako bogat u svojoj mešavini zabave i poigravanja s umom.
Snovi mnogih fanova su se ostvarili ovim filmom o udruživanju superjunaka popur Iron Man-a, Hulk-a i ostalih. To jest, nakon što su isprašili turove jedan drugom u pojedinačnim konfliktima.
Bilo je potrebno nešto specijalno da potuče uspeh
The Dark Knight-a u bioskopima, ali ova akciona komedija o Jossa Whedona bila je veći hit i opravdala Marvel-ovo odugovlačenje sa franšizom.
Reditelj/glavni glumac Ben Affleck priča neobičnu ali istinitu priču o “snimanju” naučno-fantastičnog epa Argo, koji je zapravo bio izgovor za CIA misiju spasavanja američkih diplomata iz nemirnog Irana 1979. godine.
Nezahvalna tema (realne političke teme retko uspevaju u bioskopima) dobija novo ruho kombinacijom napetosti i satirične komedije na račun Holivuda. To je tri od tri u Affleckovoj rediteljskoj karijeri.
Najočekivaniji blokbaster u 2012. godini zaključio je trilogiju o Betmenu operskim i apokaliptičnim epom sa Baneom (Tom Hardy) koji je mnogo zakomplikovao život Bruceu Wayneu.
Konačno je zbačena kletva sa trilogije o superjunaku. Preobražaj žanra od strane Christophera Nolana postigao je zadovoljavajuć zaključak, samo ako ste uspeli da razumete Banea.
Steve McQueen šalje Michaela Fassbendera u dugu mračnu noć duše na Menhetnu, dok ga dolazak sestre (Carey Mulligan) baca u silaznu životnu putanju.
Fassbender i McQueen su potvrdili (posle
Hunger iz 2008.) da su verovatno najbolja britanska kombinacija glumca i reditelja, ali prizor Fassbenderove muškosti je izgled bio previše za Akademiju koja ga je lišila zaslužene nominacije za Oskara.
Ako ste se kladili da će najbolji akcioni film godine biti snimljen na Indoneziji i da će ga režirati Velšanin, svaka vam čast. Što se nas ostalih tiče, mi smo previše zauzeti skupljanjem vilica sa poda.
Rezultat je nova zvezda borilačkih veština po imenu Iko Uwais, i početak neizvesne renesanse akcionih filmova u visokim zgradama. Pogledati i
Dredd.
Drew Goddard i Joss Whedon su dekonstruisali pravila horora tako da se počešemo po glavi otkrivanjem zašto je tako puno naivnih klinaca spremno da pokrene pakao u ruralnim oblastima. Preokreti se dešavaju od prve scene sve dok se ceo žanr u potpunosti ne okrene naopačke.
Nikada više nećete gledati tradicionalni horor film na isti način. Takođe, zbog dvogodišnjeg odlaganja premijere, najednom je izgledalo kao da Whedon i glumac Chris Hemsworth vladaju svetom jer je
The Avengers izašao istog meseca.
Genijalni dokumentarac Barta Laytona o titularnom prevarantu Frédéricu Bourdinu, Francuzu koji se pretvarao da je nestali tinejdžer iz Teksasa, Nicholas Barclay… uprkos tome što nije ni izgledao ni zvučao kao on.
Kliše da je istina čudnija od fikcije nikada nije bio prikladniji. Bourdinov priča je već pretočena u film (
The Chameleon) koji niko nije gledao. Ovde, intervjuisanjem svakog umešanog u slučaj, Layton je snimio jezivo surov triler, čiji su slojevi obrta i kontraobrta podjednako očaravajući i uznemiravajući.
Prvi film Paula Thomasa Andersona posle
There Will Be Blood bio je art-house ekvivalent filmu
The Dark Knight Rises u smislu očekivanosti. Njegova priča o ratnom veteranu (Joaquin Phoenix) kojeg pod svoje krilo uzima lider kulta Philip Seymor Hoffman takođe nije razočarala.
Film koji je toliko dobar da žiri Filmskog festivala u Veneciji nije hteo da mu da nagradu za najbolji film jer je već dobio puno nagrada.
Iznenađujuće, najveća buka nije došla od sajentologa, već od fanova filma, ekstatičnih zbog Andersonove posvećenosti da snima na 70mm-skom filmu.
Cloud Atlas prvo mesto! 🙂