Još jedna nagrada u nizu za poslednji film Mihaela Hanekea je osvojena sinoć: nakon kanske Zlatne Palme, Zlatnog Globusa, francuskog Cezara film je osvojio Oskara za najbolji strani film. U nastavku pogledajte moj prevedeni trejler kao i opis filma.
Synopsis : Žorž i An obrazovani osamdesetogodišnji par, penzionisani profesori muzičke umetnosti. Njihova kćerka, koja se takođe bavi muzikom, živi u inostranstvo sa svojom porodicom. Jednog dana An doživljava nezgodu. Ljubav koja vezuje ovaj par će biti na velikim iskušenjima.
Ono što čini Hanekea velikim režiserom je da nas iznenađuje svakim svojim filmom: kad gledate neki njegov film svaki kritički sud koji imate biva na iskušenju i uvek bivate iznenađeni njegovim filmovima. U svakom slučaju ovaj film treba suditi na dva načina: subjektivni i objektivni.
Tokom dva sata filma Haneke nam prikazuje kako Žorž (Žan Loui Trentinjan) gleda kako njegova supruga i večita ljubav An (Emanuel Riva) počinje da propada neumitno ide ka putu bez povratka: smrti. Pitanje je da li filmski gledalac želi da tokom dva sata gleda u mračnoj bioskopskoj sali kako neka stara gospođa pati (koja bi mogla biti naša majka i li baka) i ide ka neumitnom kraju.
Objektivno “Ljubav” je u direktnoj vezi sa prethodnim Hanekeovim filmovima: brilijatan u svojoj formi, pročišćen suvišnosti, jednostavan i direktan, prikazuje nam kako višedecenijska velika ljubav može preživeti smrt svoje “polovine”. Kao gledaoci bivamo uvučeni u taj bolni i intimni trenutak života ovog para, ali zar nije svako od nas to doživeo ili će doživeti i sam?
Subjektivno, “Ljubav” je mučan film. Ne zato što je tema delikatna ili tabu, već zbog Hanekeovog pogleda na celu stvar. Svako od nas bio bio slobodan da ustane i napusti bioskopsku salu ali Hanekeov talenat pripovedanja nas prisiljava da ostanemo i odgledamo nešto što nipošto ne bismo hteli da vidimo.
Delikatne situacije snima sa taktom, bez empatije, ali većinu nežnosti i emocije koju gledalac može da oseti nije zasluga njegovog scenaria, režiserskih sposobnosti, ni likova već saosećajnosti koju gledalac gaji prema Trentinjenu i Rivi, njihove vanvremenske nežnosti i ljubavi koju nam prikazuju. Zahvaljujući njima ljubav između Žorž i An je vidljiva, konkretna, kredibilna i dirljiva. Određene teške sekvence filma zbog svega toga bivaju podnošljivije jer jer nas pogađaju pravo u srce.
Teška i iskrena dramatična priča koja je svakako zaslužila Oskara. Na vama je da se odlučite da li čete biti dovoljno jaki da ovaj film i odgledate.
[signoff1]



