Pocevsi od prve stranice, vidi se da Roi stvara nezgodnu i mracnu atmosferu koja pravilno pase ovoj prici. Nema previse teksta, i likovi generalno ne govore previše – Sclavi pusta Roija da svojom olovkom preuzme ulogu kinematografa i scenariste. Nekoliko rijeci je progovoreno, tu i tamo, ali uglavnom se sam crtez razvija, i napokon osvaja, ovu epizodu, tako da na kraju i Roijevi najveci kriticari ce da mu se zahvale.

Nesto iz svemira sleti na Englesku i iznenadi dvoje mladih ljubavnika koji sjede u kolima i gledaju zvezde iznad sebe. Stvorenje koje padne s neba obuzme identitet momka, i vodi ljubav s mladom djevojkom Amy koja je bespomocna i previse naivna da bi pobjegla. Dva dana kasnije ona ode Dylanu i isprica mu sve sto se dogodilo, ali ko ce znati koliko toga je tu istina, a koliko je samo njena masta?

Ono cudoviste koje obuzme tijelo Amynog momka je klasicni monstrum transformacije: nekad je dinosaur, a nekad zmija – zavisi o situaciji. Podsjeca na slicnog vanzemaljca iz filma “The Thing” Johna Carpentera (koji je isto tako remake filma Howarda Hawksa), gdje imamo cudoviste iz svemira koje sleti na zemlju i stalno mijenja svoj identitet. Specificna scena iz ove epizode u kojoj se on pretvori u zmiju i odgrize glavu covjeku koji je pokusao da ga zaustavi je prilicno nezaboravljiva.

Dylan je ovdje, barem ako mene pitate, samo neki ‘posmatrac’ sa strane, cija povezanost s ovom pricom i događajima nema nikakve veze sa zakljuckom. On je ovdje poput nas: gleda sta se desava, ne slaze se mozda s izborima vlade i ostalih likova, ali može da vidi kako ce se sve rijesiti, zato sto nista nije predvidivo kao sto izgleda na pocetku. Isto je tako Dylanov susret s vanzemaljcom pri kraju price izuzetno iznenađenje. Kad otvori vrata one kapsule da otkrije s kim je upravo razgovarao, to je bilo otkrice koje sumnjam da je itko drugi mogao da predvidi.

Sclavijev ton u ovoj prici je nekako i satirican i ozbiljan u isto vrijeme. Ko bi drugi mogao da nam uspjesno (mozda ne totalno uspjesno, ali eto, u neku ruku) uvali scene gdje drzavna vlada koja krije tajne UFO-a je u stvari vece cudoviste i gori monstrum od onog vanzemaljca koji totalno masakrira svakog pred sobom? Slicne alegorije je isto tako stavljao u druge Dylanove epizode (Zed, Nekropolis, Video sam kako umires, itd.), ali ovdje pokazuje da nema puno razlike između vanzemaljaca i ljudi. Osim cinjenice da smo mi kao rasa jedini koji smatramo da sve znamo, i da imamo pravi naređivati drugima kako da zive. Mi smo upravo Alfa & Omega; sve drugo je inferiorno.

Preuzeto sa: Alfa i Omega – Dylan Dog – Recenzije – www.stripovi.com – Prozor u svijet stripa